Postoje ljudi čija se životna priča ne može ispričati samo datumima, činovima i vojnim zaslugama. Njihova veličina ostaje u odlukama koje su donosili onda kada je bilo najteže, u ljudima koji ih pamte i u vrijednostima koje su za sobom ostavili. Jedan od takvih ljudi u historiji Travnika i cijelog našeg kraja bio je major Mihajlo Petrović.
Prošle su 34 godine od njegove pogibije, 25. oktobra 1992. godine, ali priča o ovom čovjeku ni danas nije samo ratna priča. Ona je svjedočanstvo o pripadnosti, povjerenju, ljudskom dostojanstvu i vremenu u kojem se karakter pojedinca pokazivao jasnije nego ikada ranije.
Odluka koja je ušla u historiju
Mihajlo Petrović rođen je u Beogradu, a u Travnik je došao 1975. godine. Bio je oficir Jugoslavenske narodne armije, po obrazovanju magistar elektrotehnike, suprug Ane i otac Aleksandra i Jelene. Sedamnaest godina života u Travniku značilo je mnogo više od profesionalnog angažmana – bio je to grad njegove porodice, prijatelja i svakodnevice.
Kada je 1992. godine JNA napuštala grad, Petrović je odbio otići s njima. Nije prihvatio ni mogućnost odlaska porodici u Beograd, niti preseljenje u Zagreb. Ostao je u Travniku i stavio se na raspolaganje Teritorijalnoj odbrani Republike Bosne i Hercegovine.
Njegova ratna priča posebno je vezana za Vlašić i stanovnike Mudrika, sela iz kojeg su Bošnjaci prognani u maju 1992. godine. Za njihovog komandanta određen je upravo Petrović. Iako je u početku bilo otvorenog nepovjerljivosti prema novom komandantu, Petrović povjerenje nije zahtijevao na osnovu čina – morao ga je zaslužiti. Svoje borce je obučavao i pripremao, a potom s njima dijelio opasnosti na vlašićkim položajima i Šešićkoj planini. Ljudi koji su u početku sumnjali u njega postali su njegovi najodaniji saborci.
Posljednji ispraćaj i trajno sjećanje
Major Petrović poginuo je 25. oktobra 1992. godine od posljedica eksplozije mine na Šešićkoj planini. Preminuo je tokom transporta na liječenje u Zenicu.
Dva dana kasnije, 27. oktobra 1992. godine, Travnik se oprostio od svog majora. Njegov posljednji ispraćaj okupio je izuzetno veliki broj građana i saboraca. Sahranjen je, u skladu sa svojom željom, među svojim borcima kod Lukačke džamije u Travniku.
Za svoje izuzetne ratne zasluge odlikovan je najvišim priznanjima – „Zlatnim ljiljanom“ i Ordenom zlatnog grba s mačevima.
Priča o majoru Petroviću svjedoči da se ni u najtežim vremenima ljudske odluke ne mogu svesti na nacionalnu pripadnost. Domovina za njega nije bila samo mjesto zapisano u rodnom listu, već mjesto u kojem je živio, podizao porodicu i na kraju položio svoj život.
