U julu 1995. godine, u okviru organizovanog i planiranog napada Vojske Republike Srpske, pod vojnom komandom ratnog zločinca Ratka Mladića, političkom direktivom ratnog zločinca Radovana Karadžića, uz logističku i vojno-policijsku podršku režima u Beogradu, enklava Srebrenica pada u ruke VRS.
U tri sata ujutro 6. jula 1995. godine, VRS je započela napad na Srebrenicu. Napredujući s juga, srpske trupe palile su bošnjačke domove i sela, prisilivši hiljade civila da pobjegnu u bazu UN-a u obližnjem mjestu Potočari, gdje je bilo stacionirano nekoliko stotina holandskih vojnika. Vojnici ARBiH nisu uspjeli spriječiti holandske trupe da napuste svoje osmatračnice, koje su jedna za drugom padale kako su srpske snage napredovale. Do 9. jula, VRS se nalazila na samo kilometar izvan središta grada Srebrenice. Armija RBiH sutradan je pokrenula kontranapad, nakratko prisilivši Srbe da se vrate na početne položaje, ali njen uspjeh bio je kratkotrajan. General Ratko Mladić je 11. jula, pred gomilom okupljenih novinara, izjavio: „Uoči još jednog velikog srpskog praznika poklanjamo srpskom narodu ovaj grad…Došlo je vrijeme da se poslije bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru.“
Iste noći oko 15.000 muškaraca Bošnjaka okupilo se na području Šušnjara i Jaglića i krenulo kroz šume u pokušaju da dođe do slobodne teritorije. Preko dvije trećine muškaraca koji su krenuli na ovaj put, koji će postati poznat kao Marš smrti, VRS je na kraju zarobila i ubila. U međuvremenu, baza UN-a u Potočarima postala je pretrpana. Do trenutka kada su vojnici VRS-a preuzeli kontrolu nad kampom, bez ikakvog otpora snaga UN-a, do 6.000 izbjeglica je bilo u holandskoj bazi, dok se više od 20.000 ostalih sklonilo u okolne fabričke zgrade. Pored nestašice hrane i vode, muslimanski civili u Potočarima suočavali su se sa neizrecivim zlostavljanjem od strane vojnika VRS-a. Preživjeli svjedoče o torturi, premlaćivanju, silovanju i ubistvima.
Snage VRS ubrzo su počele odvajati muškarce, dječake i starce od porodica. Žene, djeca i stariji su ukrcani u autobuse i prisilno deportirani u Kladanj. Muškarci i dječaci odvedeni su na mjesta zatočenja u Bratuncu i oko njega, i većina ih više nikada nisu viđeni živi. Za samo sedmicu dana,VRS je pogubila preko 8.000 muškaraca i dječaka Bošnjaka u Srebrenici i oko nje. Preko 25.000 žena i djece, od kojih su brojni prijavili silovanje i zlostavljanje od strane vojnika VRS-a, istovremeno je deportovano.
Službeno presuđeni kao genocid višestrukim presudama međunarodnih sudova, zločini počinjeni u Srebrenici u julu 1995. godine predstavljaju jednu od najmračnijih stranica u ljudskoj historiji. Masovna pogubljenja Prvo veće masovno pogubljenje se dogodilo u dolini Cerske, 13. jula 1995. Žrtve – muškarci u dobi od 14 do 50 godina – bili su primorani da se postroje uz jednu stranu puta, dok su vojnici VRS pucali na njih s druge strane.
Od 150 žrtava, sve osim tri bile su u civilnoj odjeći, a mnoge su umrle s vezanim rukama. Tijela su im bila prekrivena prljavštinom zbog mjesta gdje su ležali. 7 Istog popodneva, vojnici VRS koristeći ručne bombe, puške i protutenkovsko oružje ubili su preko 1.300 muškaraca u skladištu u Kravici. 8 Većina tih žrtava bila je zarobljena na livadi u Sandićima, gdje je već prije toga ubijeno oko 200-300 muškaraca. Dok je većina ustrijeljena iz pušaka, na nekim žrtvama su pronađene rane od noža, zbog čega su istražitelji zaključili da je lokalno stanovništvo vjerovatno igralo ulogu u njihovoj smrti.
Autobusi korišteni za prisilnu deportaciju izbjeglica zaustavili su se u mjestu Tišča, gdje su žene i djeca primorani da do Kladnja idu pješke.Naročito u prvim konvojima koji su 12. jula krenuli iz Potočara, određeni broj muškaraca također je uspio ući u autobuse. Međutim, po dolasku u Tišču, ti ljudi su odvojeni, vezane su im ruke telefonskom žicom i sistematski su pogubljeni. 10 Počevši od ranog jutra 14. jula, vojnici VRS odvezli su oko 1.000 zarobljenika u mjesto Orahovac. Zarobljenike su držali u prenatrpanoj sali škole u Grabavcima bez hrane i vode, gdje su ih ubijedili da će biti predati UN-u u cilju razmjene zarobljenika. Umjesto toga, vojnici VRS su im vezali oči i odveli ih na mjesto pogubljenja, jedan kilometar od škole, gdje su postrojili zatvorenike i pucali u njih. Oni koji su preživjeli ponovo su strijeljani.
Mjestopogubljenja sastojalo se od dvije livade, pa kad se jedna livada napunila tijelima, paljba se jednostavno preselila na drugu livadu. I sam general Mladić je bio prisutan na nekoliko ovih pogubljenja. Između 14. i 15. jula, vojnici VRS zadržali su više od 1.000 muškaraca u sličnim stravičnim uslovima u školi u Petkovcima. Zarobljenici su pretrpjeli neizrecivo fizičko zlostavljanje od strane vojnika VRS-a. Neki zarobljenici pribjegavali su konzumiranju vlastitog urina zbog nepodnošljive vrućine i dehidracije. Vojnici VRS izvodili su muškarce vani u malim grupama, tjerali ih da se skinu do struka i da skinu cipele, a ruke su im vezali iza leđa. Ti su muškarci prevezeni do obližnje brane, gdje su postrojeni i strijeljani.
Najmanje 1.200 muškaraca prebačeno je 14. jula u već prepunu školsku salu u selu Pilica. Pripadnici VRS nastavljali bi s uskraćivanjem hrane i vode; prema navodima, nekoliko zarobljenika umrlo je od posljedica dehidracije tokom dvodnevnog zatočenja. Vojnici VRS 16. jula vezali su zarobljene muškarce te ih prevezli na Vojnu ekonomiju Branjevo. Zarobljene muškarce, potpuno bespomoćne, često bi ponižavali i tukli nakon čega bi uslijedilo strijeljanje. I narednog dana nastavljeno je strijeljanje zarobljenika. Muškarci koji nisu odmah ubijeni ostavljeni su da dugo pate prije smrti. Nakon što su ova masovna pogubljenja završena, vojnici VRS nastavili su sa ubijanjem u Domu kulture u Pilici gdje su bombama i puškama ubili još 500 muškaraca.
Posljednje masovno pogubljenje od oko 1.000 muškaraca izvršeno je u blizini mjesta Kozluk između 15. i 16.-og jula. Brojna manja pogubljenja su se nastavila dešavati u narednim danima, uključujući pogubljenje deset bosanskih muškaraca 19-og jula u blizini Nezuka, i pogubljenje oko 150 bošnjačkih muškaraca u Maćesima oko 20-og jula.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i sudovi u regionu su osudili preko 50 pojedinaca za individualnu i komandnu odgovornost za planiranje i učešće u genocidu. Političke i vojne vlasti Republike Srpske su učestvovale u planiranju zločina genocida, izvršenju, osiguranju logističke podrške u realizaciji planiranog, a zatim i u prikrivanju zločina kroz prekopavanje i prikrivanje masovnih grobnica.
U godinama nakon rata, Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju (koji je služio za individualno procesuiranje
optuženih za ratne zločine iz ratova devedesetih na području bivše Jugoslavije) te Međunarodni sud pravde (koji odlučuje o sporenjima između država, uključujući i tužbu za genocid) utvrdio je da namjera počinilaca i razmjera zločina koji se dogodio u Srebrenici jula 1995. godine odgovara defi niciji genocida.
Do današnjeg dana traje sistemsko negiranje zločina genocida u Srebrenici te slavljenje ključnih aktera –
počinilaca i naredbodavaca genocida, bez ikakve spremnosti društva da se suoči sa prošlošću i teškim zločinima počinjenim u ratu u BiH, gdje je genocid u Srebrenici bio završni i najteži oblik.
